Podaca se smjestila na padinama Biokova u izuzetno pogodnom, sunčanom zaravanku. Taj položaj se nazivao podi ili poci po čemu je selo dobilo ima.
Kako navodi Slobodan Prosperov Novak prvi pisani trag o Podaci nalazimo u osmanskom izvoru iz 1477., a potom i u odluci mletačkog dužda Moceniga poslije bitke kod Lepanta 1571., gdje se među naseljima Podbiokovlja navodi i “Podaza”.
Ovaj prostor je bio naseljen još u prapovijesno vrijeme, čemu svjedoče malobrojni arheološki nalazi (kameni žrvanj nađen u spilji na brdu Viter te nešto ostataka keramičkog posuđa).
Iliri su naselili Podacu prije 2000 godina i iz tog vremena najznačajniji su ilirski tumuli i gradine (u Podačkom polju na Podačkim stinama, jedna prema Bristu i dvije gomile na predjelu Ravnica).
Rimljani su zavladali ovim krajevima tek u prvim stoljećima nove ere te su živjeli uz bok Ilirima. Za vrijeme rimske vladavine područje je bilo pod vlašću Narone, jedne od najznačajnijih rimskih kolonija u provinciji Dalmaciji.
Zapadno od Podace na obroncima Vitera podigli su utvrdu Ostrog koja je bila svojevrsna stražarnica mora i kopna.
Nakon rušenja Ostroga formiraju se naselja uz more: Zaostrog i Brist koji se orijetniraju ka moru.
Pisati o povijesti Podace na ne spomenuti rod Kačića zaista je nemoguće. Oni su dominirali ovim područjem od srednjeg vijeka. Među njima najmoćniji su bili rodovi podačkih Bogavčića, Radivojevića, Jurjevića i Vlatkovića. Prema Prosperovu Novaku taj se rod odmetnuo u 14. stoljeću od bribirskih Šubića koji su vladali omiškim i makarskim primorjem te počeo naseljavati ovo područje.
Oni su u vrijeme Mletačke i Osmanske vladavine donekle zadržali svoja autonomna prava.
Obrambenu kulu obnovili su kneževi iz roda Kačića u 15. stoljeću kao odgovor na opasna približavanja Turaka. Pozicija na kojoj je podignuta pružala je odličnu preglednost cijelog Neretvanskog kanala i kopna. Kula je nepravilnog tlocrta, okrugla s morske strane a ravna sa sjeverne. Građena je lomljenim kamenom. Na oplošju kule nalazi se niz puškarnica. Kada je bila sagrađena bila je samostalna građevina dok su se u kasnijim stoljećima na nju naslonile još neke druge građevine.
Kula je preživjela dva snažna turska napada 1662. i 1669.
Opjevao ju je fra Andrija Kačić Miošić u svom najpoznatijem djelu Razgovor ugodni naroda Slovinskog.
Za vrijeme mletačko turskih sukoba Kačići su izravno pomagali Mlečane, stoga su kao zahvalu dobili titulu grofova.
Nakon turskog poraza kod Beča 1683. godine područje Gornjeg makarskog primorja oslobođena su turske opasnosti. Područje potpada pod mletačku vlast.
Propašću Mlečana Napoleon postavlja Vicenza Dandola za upravitelja Dalmacije. On je 1805. formirao prvu suvremenu gradačku Općinu s upravom u Sućurju. Zbog nezadovoljstva puka uskoro je uprava bila prebačena u Drvenik, tako je područje imalo dva centra uprave, Gradac i Drvenik.
Za Napoleonovo vladavine je i Podaca bila upravno središte ovog područja, čak četrdeset godina.
Narod Podace želio je naobrazbu svojoj djeci tako je 1896. tražio novčanu pomoć od Pokrajinskog vijeća u Zadru. Uz dosta otezanja 1900. otvorena je škola sa mješovitom nastavom u jednom razredu. Nažalost, Talijani su 1942. zapalili školu nakon čega se nastava odvijala u župnoj kući.
Podaca je imala i svoju knjižnicu koja je također uništena u jeku drugog svjetskog rata.
Podačani su bili ratari i stočari koji su svoja dobra, vino, ulje, rakiju, suhe smokve, često razmjenjivali s žitelji Zagore osiguravajući si tako žitarice koje nisu uspijevali kod nas.
Nakon kapitulacije Italije mnoštvo stanovništva Gornjeg makarskog primorja izbjegle su prema Italiji i dalje prema Egiptu u izbjeglički kamp Ell Shatt.
Nakon velikog potresa 1962. godine stanovništvo seli bliže moru ili se raseljava u druge gradove.
Ranoromanička, jednobrodna crkva sv. Ivana podignuta je u 11. – 12. stoljeću na srednjovjekovnom groblju. Na groblju se može vidjeti stećak iz 15. stoljeća sa uklesanim ukrasima.Preinake je doživjela u 15. i 18. stoljeću.
Plemička obitelj Kačić koristila ju je kao mauzolej, o čemu svjedoči nadgrobna ploča ispred ulaznih vrata. Prije Kačića crkva je služila neretvanskim kneževima kao hram, sabornica i sudnica.
Svakako je zanimljivo spomenuti da niti jedan zid nije spojen pod pravim kutem. Razlog tome je što su graditelji željeli postići da na blagdan sv. Ivana Krstitelja 24. lipnja zrake sunca padaju točno na oltarnu ploču na kojoj se služi sveta misa.
Odmah iza crkve sv. Ivana u 15. stoljeću je izgrađena crkva sv. Stjepana Prvomučenika za vrijeme vladavine Kačića.
Zbog svoje trošnosti porušena je u 18. stoljeću i nanovo sazidana u neoromaničkom stilu sa baroknim detaljima u unutrašnjosti.
Novac za obnovu zvonika dao je Podačanin Ivan Tomić, koji se obogatio poslovima vezanim za gradnju Sueskog kanala.
Zvonik i kula su, gledajući s mora, najupečatljiviji simboli Podace, starog sela.
Literatura: